piše: Nikola Radunovic
Čini mi se da sam svaku riječ koju znam pokušao da iskombinujem i dobijem opis dostojan ljubavi koju prema Tebi osjećam, Divo milenijumska. Pokušavam niz godina, posebno uoči 21. maja, kad se želi reći ono što se drugim danima osjeća. Ne ide. Tražio sam riječ ili njih nekolike, koje bi mogle da opišu ono nešto što je istovremeno i prvi udahnuti zrak i potonja riječ. Tražio sam riječ ili njih nekolike da opišem najtvrđu stijenu okupanu u najljepšim sunčevim zracima. Tražio sam riječi kojima ću reći da i sivi oblaci naslonjeni na ramena neosvojivih vrhova mogu isijavati toplinom. Tražio sam riječ za istoriju i junaštvo stotinu puta veće od naroda koji ih je kovao. Tražio sam riječ da opiše sve one evropske gromove i oluje koji su je šibali sa svih strana, a od Nje zauzvrat dobili prvu baklju antifašističkoga plamena. Probao sam naći riječ ili njih nekolike, da opišu kuću u čije su temelje udarali oni kojima je vrata širom otvarala. Tražih riječi i za onu prema kojoj su ljubav kadri zatvoriti u škrinju i puštiti da pobijedi mržnja. Tražio sam riječ ili njih nekolike da opišu skup junaka sa Tuđemila, Lješkopolja, Martinića, Grahovca, Bajica, Belvedera, Virpazara, Košćela, Sutjeske kako ih sačeka vanremensko vizionarstvo crnogorskih liberala da zajednički noć pretvore u najljepše svitanje jedne majske zore. Tražio sam riječ da opiše sve ono što je bilo i sve ono čega mora još više biti, da zlo koje nikad neće dići ruke od ovoga krša, ne pobijedi.
Tražio sam i ne nađoh nijednu riječ ili njih par koje sve to tako moćno, jako, vjerodostojno, ponosno i vječno opisuju kao njih dvije- CRNA GORA!
Srećan ti Dan, željo mojih predaka i domovino mojih Anđe i Đurđe. Hvala ti na sreći i ponosu koje osjećam što sam tvoj sin.
I ne zamjeri, nastaviću da pokušavam naći riječi ili nekoliko njih. Iako znam da nema jačih od tvog imena.
